Izvedba “Jednom davno sutra” odbija se smjestiti u vremenu. Često se odbija smjestiti i u prostoru. Neprestano ga preslaguje, kao što preslaguje i moguća značenja koja se mogu upisati u odnos dvoje ljudi. Ne znamo jesu li par, brat i sestra, stari prijatelji koji su međusobno srasli ili tek stranci koje slučaj postavlja u trenutak susreta. Niti njima nije sve poznato, oni znaju da putuju negdje. Negdje prema sutra.

Upravo se kroz tu neizvjesnost gradi prostor za propitivanje bliskosti, udaljenosti i sveg onog što stoji između. Između tišina i pauza, između metara koji ih dijele, između značenja riječi koje mijenjaju svoj redoslijed. Fragmenti koji pune sve te prostore između sastavljeni su od sjećanja, stvarnih i izmišljenih, od dodira svojih i tuđih, od pjesma, vremenskih pukotina i vječnih selidba. Nejasnoća oko toga u čijoj se prošlosti-budućnosti-sadašnjosti nalaze, potiče ih da se ipak pojave opet.

The post Jednom davno sutra appeared first on Malo Sutra.