Kill B.

  • Autori i izvedba

    Bruno Isaković, Mia Zalukar

  • Produkcija

    Malo sutra, Domino

  • Dramaturgija

    Vedrana Klepica

  • Oblikovanje svjetla

    Saša Fistrić

  • Oblikovanje videa

    Bruno Isaković

  • Oblikovanje zvuka

    Hrvoje Nikšić

  • Kostimografija

    Zdravka Ivandija Kirigin

  • Oblikovanje plakata

    Bruno Isaković

  • Premijera

    21.12.2019., Zagrebački plesni centar

  • Trajanje

    50 min

  • Partner

    Zagrebački plesni centar

  • Financijska podrška

    Ministarstvo kulture, Grad Zagreb

Pošavši od vrlo konkretnih izvedbeno-vizualnih referenci na kultni film ‘Kill Bill’ Quentina Tarantina iz 2003. godine, Mia Zalukar i Bruno Isaković kreiraju izvedbenu analizu vlastitog dugogodišnjeg profesionalnog odnosa, propitivanja hijerarhijskih struktura unutar kazališnog stvaralačkog procesa i odnosa moći između dvoje, barem u ideji, ravnopravnih partnera. I ne slučajno, Isaković priprema solo za Zalukar, u kooautorstvu s njom, te namjerno gradi dramaturški okvir na relaciji odnosa osobnog i simboličnog. Osobnog kao prostora dugogodišnjeg poznavanja svoje izvedbene partnerice, a simboličnog kao prostora iscrpljivanja ponešto ironično čitanih referenci na jednu od najpoznatijih filmskih protagonistkinja suvremene kinematografije, iza čijeg uspješnog box offica se, nažalost, krije niz nepravilnosti u funkcioniranju specifičnog odnosa redatelj – glumica.

Na prvi pogled, ‘Kill Bill’ jest film o snažnoj ženskoj protagonistkinji, ‘Mladenki’, ali ipak lišenoj bilo kakvih obilježja, osim vizualnih, koji bi je činili ženom. ‘Mladenku’ se najbolje može opisati kao krvožednu osvetnicu nadljudskih sposobnosti, ponešto simplificiranog psihološkog profila, ali zato čvrstih moralnih stavova i vrlo privlačnog izgleda. Ona je zabavna fantazija. Štoviše, ona ima više zajedničkog sa žanrovskim westernima ili borilačkim filmovima te je definirana kroz viziju muškog režijskog oka. Specifičnost toga dodatno zamagljuje realno problematičan odnos Ume Thurman s Tarantinom pri radu na filmu, koji je naknadno izazvao cijeli niz pitanja o granicama i fleksibilnosti prirode odnosa glumice s redateljem, koji čak pri kreiranju na prvi pogled snažne protagonistkinje, postaje mjesto toksične igre moći.

Zalukar i Isaković analiziraju i razgrađuju taj princip, puneći jasne i prepoznatljive vizualne reference svojim vlastitim pitanjima i problemima u stvaranju, osobito se pritom fokusirajući na svoj specifičan odnos plesačice i koreografa. Taj odnos, iako nikad nije doveden do tako ekstremnih situacija kao onih na koje se izvedbeno naslanjaju, za njih intimno uvijek predstavlja potencijal da postane nepodnošljivi poligon neprestanog pregovaranja (i prigovaranja), nesvjesnog patroniziranja, te konstantne borbe za emancipaciju vlastitog glasa i vizije unutar kompleksnog intimno-poslovnog stvaralačkog procesa.

Share